AUTOR: Tena Šarčević

Četrdeset je godina prošlo otkada je Veljko Mijić prvi puta vidio svoju suprugu Milijanu. Ipak, i danas pamti kakvu je haljinu nosila toga dana.

Dogodilo se to na jednoj susjedskoj zabavi u Slavonskom Brodu, njegovu rodnom gradu. U to je vrijeme on bio zagrebački student koji se rijetko vraćao kući - kad bi bio slobodan od studentskih obaveza, putovao bi i radio po Europi kako bi podebljao studentski budžet. Prava je lutrija i što se ona u to vrijeme zatekla na tome mjestu. Rođena je Crnogorka, a u Slavoniju je bila došla u posjet rođakinji. No, sudbina je, čini se, htjela da toga dana oboje dobiju na lutriji.

Priču o tome kako je upoznao svoju Milijanu, Veljko mi počinje pričati čim je njih dvoje izašlo iz automobila. Iz Broda su u Zagreb stigli na otvorenje izložbe u HDLU-u. Skupna je to izložba na kojoj su prikazani radovi polaznika radionica naslovljenih “StART - umjetnost za kvalitetniji život osoba starijih od 54 godine”.

Sam na planetu

Tamo su izloženi i radovi Veljka Mijića. Dok hodamo, on grli svoju Milijanu, usmjeravajući je kuda da hoda i istovremeno rukom čvrsto držeći spojenim dva dijela njezine jakne kako ju ne bi propuhao hladni sjeverac. Njoj je, naime, dijagnosticirana frontalnotemporalna demencija, zbog koje je izgubila sposobnost govora. Kažu da, osim jezične funkcije, ova bolest zahvaća osobnost i ponašanje oboljele osobe, dok je pamćenje oštećeno manje nego kod, recimo, Alzheimerove bolesti. Veljko, koji je i sam imao velikih zdravstvenih problema, posljednjih se godina, otkako je bolest njegove supruge uznapredovala, sam brine o njoj.

- Gubiš nju, a gubiš i sve druge oko sebe. Ostaješ sam na planetu - kaže nam on. Ipak, Veljko o bolesti svoje supruge govori bez imalo samosažaljenja. - Ne možeš čekati rješenja koja nudi sustav - kaže. - Shvatio sam da zapravo trebam liječiti sebe, a ne svoju bolesnicu - dodaje.

A svoj je lijek pronašao u umjetnosti, na već spomenutoj radionici na kojoj je sudjelovalo stotinjak osoba starijih od 54 godine. Veljko Mijić bio je među desetak polaznika koji su na radionici bili u grupi umjetnice i likovne pedagoginje Sonje Vuk.

- Naišao sam na oglas za HDLU-ov projekt. Htio sam samo vidjeti metodologiju kojom se koriste, no pokazalo se da će mi taj projekt nemjerljivo povećati kvalitetu života - priča nam Veljko.

O samoj metodologiji detaljnije nam govori Sonja Vuk.

- Željela sam polaznike naučiti da razviju kreativno mišljenje koje će potaknuti aktivniji pristup vlastitom životu, želju za promjenom i preuzimanje odgovornosti za vlastito zadovoljstvo - priča nam, objašnjavajući da je iznimno važan nusprodukt radionica bio i umrežavanje polaznika.

Nova prijateljstva

- U tim godinama ne dolazi do toliko upoznavanja novih ljudi i stvaranja prijateljstava kao u mlađoj dobi. Stoga je bilo važno da se svi to više umrežavaju, ako ne kroz izlaske i druženje, onda i virtualno - priča nam Sonja Vuk, napominjući da bi, kad se nisu mogli naći fizički, svoje misli i umjetnost dijelili preko Facebook grupe “54+ Art” ili preko video chata.

Veljko Mijić, koji se obrazovao u ekonomskoj sferi, a tijekom života radio u teškometalnoj industriji, tako je napravio svoja prva umjetnička djela.

- Sonja nas je uputila na rad Edwarda de Bona. Postoje majstori koji uče raju kako razmišljati. On je pisao o tome kako potaknuti lateralno mišljenje. I nevjerojatno je koliko je njegovo pisanje ostavilo traga na mene - priča nam Veljko pa daje anegdotu koja je primjer toga kako je počeo razmišljati kao kreativac i u vremenu koje nije provodio na radionicama.

- Milijana i ja se dosta krećemo, šetamo. Jednom smo hodali po gradu i vidjeli klince kako rade grafite. Mi im po godinama možemo biti baka i djed. Bilo je to na napuštenom plivalištu, koje je klasični primjer socijalističke betonske gradnje. Pitao sam ih mogu li im se priključiti u bojanju, na što mi je jedna djevojka samo rekla: ‘Evo, uzmite boju od Benđija’. Benđi je, pokazalo se, bio njen dečko. Počeli su zajedno bojati taj četiri metra dugačak i dva metra visok grafit. Tijekom rada su se posvađali i razdvojili. Milijana i ja nastavili smo dolaziti, ja sam bojio zid. Slikao sam i slao u našu grupu gotovo svaki potez - prisjeća se Veljko. Tako je, kaže, prvi put u ruke uzeo boju. Na radionicama se većinom izražavao kroz fotografiju, kolaž i druge vizualne medije.

Prvi znakovi bolesti

Njegova nova odanost umjetnosti na neki je način i posvećena upravo Milijani, koja je uvijek bila više umjetnički tip od njega.

- Slikala je raznim tehnikama, napravila je sigurno tristotinjak slika, od kojih je većinu i prodala. Sin nam je fotograf, vjerojatno je taj talent povukao od mame - govori nam Veljko pa dodaje kako mu se danas čini da su njih dvoje trošili i previše vremena na škole, specijalizacije, rad.

Njihov ugodni građanski život, kako ga opisuje, promijenio se 2013., kada je Milijani dijagnosticirana demencija. Djeca su prva primijetila promjene u njezinu ponašanju.

- Ja ih ne bih ni vidio jer je ona uvijek bila nonšalantna osoba. Prava južnjakinja po temperamentu, sva rješenja uvijek su joj bila dobra rješenja - kaže nam Veljko. U međuvremenu se i on razbolio. Bio je na ugradnji srčane premosnice, a zamalo se našao među dva posto ljudi koji taj zahvat ne prežive. Imao je problema i sa šećerom, zbog čega je gotovo izgubio i vid. - Njoj se tada stanje pogoršalo. Stalno se bunila. Imala je fazu strašne ljubomore. Nije vidjela ništa osim onoga što je htjela. Bio sam na umoru, a ona me optuživala za nevjeru - prisjeća se Veljko. Što zbog njegova zdravstvenog stanja, što zbog toga što je Milijanina bolest vidno napredovala, svi su mu govorili da opcija u kojoj će se on sam brinuti za nju nije opcija. No  druge mogućnosti nije imao.

- Ne znaš kuhati, prati, šetati ili odjenuti nekoga. Ne znaš se brinuti za tuđu higijenu. Ali, naučiš - kaže Veljko. Stalno, kaže, pokušava naći čistačicu i njegovateljicu, no jednostavno ne uspijeva. Frustrirajuće je, kaže, što država obrazuje njegovatelje, koji direktno s obuke odlaze raditi u inozemstvo.

Veljko kaže da su mu radionice koje je prošao pomogle ne samo da preživi nego i da stekne dojam da snažno može dalje kroz život, svladavajući sve probleme. - A i moraš ostati među ljudima. Mnogi se osame, teško im je, nose stigme, svi ih zaborave. No, ne treba se predati. U udruzi sam čuo podatak da oko 60 ili 70 posto njegovatelja umre prije osobe koju njeguju. Zato još jednom ponavljam: treba liječiti i sebe, a ne samo svojeg bolesnika.