Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

pet., 15. prosinac 2017.

Život s Alzheimerom. Kako je naše lijepe dane razorila grozna bolest

http://www.jutarnji.hr/zivot-s-alzheimerom--kako-je-nase-lijepe-dane-razorila-grozna-bolest/1299312/

ned 22.02.2015. 16:43:00

Zivot-s-Alzheimerom-Jutarnji-list.jpg

Uđite, uđite - vrata nam otvara krhka, 80-godišnja gospođa, s blagim crtama lica i mladenačkog glasa koji odaje njezinu još uvijek veliku energiju. Na trećem su katu, bez lifta, stan je star, lijep, dobro održavan, s visokim stropovima i škripavim podom. Lakirani namještaj, na zidovima pohranjene uspomene: fotografije, slike, medalje. Njezin je suprug, naime, nekada bio veslač u Hrvatskom veslačkom klubu; medalje čuvaju tu davnu uspomenu. Tu su i zlatnici njenog pokojnog svekra, stolara. Kad je, naime, još od stare Austrije dobio zlatnike za hrabrost u Prvom svjetskom ratu, jednog je prodao i kupio si strojeve za radionicu. I stolarijom uzdržavao obitelj. Lijepo su živjeli. Suprug je intelektualac, diplomirani inženjer arhitekture. Cijeli život radio je kao arhitekt. Upoznali su se davno, o kako je to davno bilo, smije se ženica, nudeći nas toplim kiflama od Šime. Ona je u Zagreb došla koncem pedesetih, zaposlila se u banci. Krasan posao, kaže i prstima prolazi kroz kosu. Rođena je u Herceg Novom. Ćaća, rodom s Vrgade, bio je kapetan i kako je on plovio, tako se svako dijete u drugom gradu rodilo, smije se. Mama je bila od Omiša, s lijepim šeširima i šarenim haljinama, kasnije ga je proklela što je ostavio more i cijelu obitelj odvukao u Banju Luku. Nakon završenog školovanja u Banjoj Luci, ona je posao potražila u Zagrebu. Ubrzo je upoznala svog 12 godina starijeg supruga.

Duboki uzdah

“Zaljubili se i vjenčali za šest mjeseci”, nasmijala se i klapnula dlanovima. “Imali smo lijep život, jednu kćer, dobre poslove, širok krug prijatelja. A sada, što da vam pričam”, duboko je uzdahnula.

Njezin suprug Željko danas ima 92 godine i već dugo boluje od Alzheimerove bolesti. Koliko je točno takvih osoba u Hrvatskoj, ne zna se. Nemamo registar. Služimo se podacima Svjetske organizacije za Alzheimerovu bolest, pa se procjenjuje da ih je u Hrvatskoj oko 81.000. Budući da su još dvije do tri osobe u kućanstvu koje se skrbe o bolesniku koji je, naime, potpuno ovisan o njima, proizlazi da se s tom iscrpljujućom bolešću bori čak 283.000 ljudi u Hrvatskoj.

 

“Imali smo lijep život građanske obitelji”, uzdahnula je Željkova supruga. “Prijatelj, altruist, imao je vikendicu, simpatičnu daščaru u Molvicama kraj Samobora, kroz koju je propuhivalo i koju smo svi obožavali. I svima u društvu dao je ključeve. Mogli smo ići kad smo htjeli. Nekad cijelo društvo, nekad smo bili sami. Samo bi rekao ‘kaj buš donesel, to buš jel i pil’. Genijalan je bio. Dole u selu ženska nam je pekla kruh i donosila sir i vrhnje. Gore bi pala zezancija samo takva. Pet akademika smo imali u društvu, ali dogovor je bio - nikad o političkim temama. Samo smo pričali prljave viceve i pjevali“, prisjeća se žena. U kutovima usana zatitrao je osmijeh.

ccc_775904S0.jpg

‘Voljeli smo se’

I tako godinama, kaže. Suprug je išao u mirovinu 1988., ona dvije godine iza njega.

“Kak mi je bio dobar, kuhao mi je i čekao da i ja odem u mirovinu, da zajedno provedemo to vrijeme”, kaže. “A prije toga, znate, kuhala mi je svekrva. Divna žena. Živjela je s nama, čuvala je unuku, stan je ogroman, sto kvadrata. Krasna gospođa. Kad bih se ja prije posla, u pet i pol ujutro s frendicama našla na kavi, dječica su im spavala u naručju, trebalo ih je odvesti u jaslice. Nije lako zaposlenim ženama. A ne, mislim si, pa meni je Bog poslao svekrvu. Uvijek je bila na mojoj strani. Dugo je bila udovica, kad je umrla, morala sam ja naučiti kuhati. Otvorim kuharicu, kaže, oguli luk i nasjeckaj ga. Pa ne bum ga valjda sjeckala s korom. Velim mužu u zezanciji, čekaj, pa to je za bedake. Smijali smo se. Voljeli smo se.”

Vidljivi simptomi počeli su kasno, spustila je glavu. On, veseljak, odjednom više nije ista osoba. Padne u depresiju. Pa u euforiju. Pa je postao kolerik, na trenutke jako agresivan. Društvance u toj našoj daščari otvori neku temu, a on plane. Lupne šakom o stol, nije to tako bilo. Zna on kad je kao mladić bio sportaš, veslač. Pitam ga, a kad je to bilo. Veli, 1800 i neke. Svi ga gledamo u šoku. Opet, pilo se vino, mislimo, ajde, možda je popio čašicu više, pa ga je zanijelo, iznosi žena.

“Jednom se vraćamo kući, sjednemo u ZET-ov autobus, a on valjda zaključio da je to taksi. Vikne vozaču glasno ‘Palmotićeva ulica’. Cijeli bus prasne u smijeh. Pa što ti je, pitam ga. Ne razumije. Kasnije, kad dođe k sebi, drekne na mene da to nije istina da je rekao.”

Bio je to skladan brak, pun kompromisa i tolerancije. Jednostavno je, kaže, pripisala da mu možda zasmeta i jedna čašica, pa blebeće gluposti. Jer, nitko nije moga vjerovati da nekad precizan inženjer može imati takve smetnje. Sad je stariji, pa mu i malo vina zasmeta, zaključili su.

U ljeto 2005. godine odu na more. Svake godine su s kćerkom ljetovali i tjedan dana provodili u planinama. Uvijek skupa, cijeli svijet, kaže, obišli su zajedno. Gospon Željko je imao stav da materijalno ne vrijedi puno, pa je sve ulagao u kćerkinu edukaciju, putovanja, škole stranih jezika, upoznavanje drugih kultura i zemalja.

“Uđe, dakle, to ljeto u more, sjedne u plićak i kaže da ne zna plivati. Brčka se. Kažem mu, kak ne znaš plivati, možda si još snen. Drži se za glavu. Odjednom zapliva.” Gospođa je obrisala suzu. Uzmite kifle, fine su, friške, od Šime, nudi nas.

“Taj Alzheimer vam je kao prekidač za struju, pali-gasi. Sad si tu, sad odeš. I morate s pacijentom biti fini i pristojni, jer nikad ne znate kad razumije, a kad ne”, govori.

Prolazile su godine, ispade su pripisivali umoru, čaši vina, lošem trenutku. Nije znao kad se rodio, lupnuo bi nešto. Društvo se smijalo, to ju je, kaže, počelo smetati.

“Imali smo pretplate na sva kazališta, Lisinski, sve sam to morala otkazati”, uzdahnula je žena. “On, intelektualac, ljubitelj umjetnosti, dođe na predstavu, gledamo, najednom glasno vikne ‘Joj, što je dosadno. Što ovaj po toj bini tako glasno lupa nogom’. Morali smo izići, šaptom sam se ispričavala ljudima dok smo se probijali kroz gledalište. Jesi normalan, pa što ti je bilo, pitam ga vani. Platio sam kartu, mogu reći što mislim, odbrusi mi. Bog s tobom, što se ovo događa, očajna trčkaram za njim“, opisuje. Udaljila se iz društva jer joj je u takvim okolnostima postajalo sve teže.

Gubitak vida

Kroz neko vrijeme nije se više znao sam obući. Nije znao koje je godišnje doba vani, ni je li noć, il dan. Da ga obuče, treba joj i po sat vremena. “Oznojim se, kičma me boli, imam 80 godine. Odem se istuširati, vratim se, a on se presvukao u pidžamu. Zašto mi to radiš, nisam to zaslužila, zaplačem. Gledam čovjeka s kojim sam provela cijeli život. I plačem. Idući put vani plus 28, a on me čeka u zimskom kaputu, spreman za šetnju”, kaže supruga.

U međuvremenu je izgubio vid, nastavila je. Na lijevo oko ima degeneraciju, na desno vidi samo kao kroz malu rupicu. “Kad hodamo cestom, udara o ljude. Pa se ja moram ispričavati da ne vidi, a oni viknu, što ne nosi bijeli štap. Pa neće on bijeli štap, on hoće biti ono što je bio”, uskliknula je.

Strašan stres

Kćerka, koja inače živi i radi u Francuskoj, obratila se Hrvatskoj udruzi za Alzheimerovu bolest koju vodi Mira Dajčić. Dugo su razgovarale. Odvele su ga na pregled, neurologinja je dala zadatke, ništa nije znao, osim matematike i geometrije, što je osnova njegova poziva. To je riješio fantastično. Vidite, mozak je to upamtio, rekla je liječnica.

“I tada sam prvi put čula rečenicu: ‘gospođo, vaš muž ima Alzheimera’. Počela sam plakati. Strašan stres sam doživjela, no morala sam se pribrati. Od Udruge sam dobila jako puno literature i važnih savjeta”, kaže.

Bolest je napredovala. Počeo je lutati po kući, traži umrle roditelje, brata. Kralježnicu si je, kaže supruga, razdrmala dok ga diže, kupa i oblači. Ali, dok dođe gospođa koja kuha, sređeni su, ko ispod čekića, smije se. Kćerka zove svaki dan, majka joj je u početku krila ozbiljnost situacije, da se ne sekira, ima svoj posao, svoj život.

(...)

Autor: Sandra Bolanča, foto<. Boris Kovačev/CROPIX

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista od 21.2.2015.

Tags: