Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

pet., 15. prosinac 2017.

Jutarnji list - 20.9.2015

Jutarnji-20-9-2015.jpg

Ljudi koje sustav ignorira: Potresne priče o strahovitoj bolesti s kojom se obitelji bore bez pomoći države

DEMENCIJA

Pakao života s najbližima koji su zaboravili da nas jako vole

Oči su jedino što ne stari na licu. „Jednako su bistre na dan kad se rodimo kao i na dan kad umremo. Točno je da kapilari u očima mogu popucati i opne potamnjeti,all se svjetlost u njima nikada ne mijenja", tako  je Karl Ove Knausgård opisao oči u jednom dijelu svojeg hita "Moja borba". Čitam te rečenice i prisjećam se očiju moje bake. Ležala je na Odjelu produljenog liječenja bolnice u Kninu i - umirala. Gledao sam u njene oči' tražio tračak života, trenutak sjećanja, dio identiteta, bilo čega, ali ništa od toga bistrog Knausgårdova nije bilo. Samo jedna velika praznina i oči usmjerene negdje u stranu. Nije u njima uopće bilo pogleda, bile su bezlične kao u lutke. Niti treptaja nad tim očima više nije bilo. Stajale su širom otvorene i kroz njih se vidjelo da s druge strane više ne postoji nitko. To je bila zadnja faza Alzheimera, bolesti koja je u njoj izbrisala apsolutno sve.

Sve je počelo dvije ili tri godine ranije, s krajnje banalnim stvarima. Presoljena juha. Zagoren ručak. Priču koju bi pričala nesvjesno bi ponavljala, pitanje koje bi postavila još bi jednom ponovila. Namignuo bih djedu ili on meni pa bismo pojeli tako presoljeno i zagoreno. Mislili smo da je to normalno, da dođe s godinama i često se šalili na račun toga. Ali zaboravljanje se nastavilo progresivno…

Da biste pročitali ostatak kliknite ovdje - prolog na tri stranice otvorit će se u novoj kartici.