Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

ned., 19. studeni 2017.

Pismo kćeri čiji je otac bolovao od Alzheimera

Jutarnji list

čet 26.06.2014. 13:11:00

‘Sjećam se kad me tata odveo do oltara. I kad me prvi put pitao tko sam’

alzheimer_676739S1.jpg

Otac Ivane Lacko bolovao je od teške demencije koju u Hrvatskoj, procjenjuje se, ima više od 80.000 ljudi, a mijenja živote cijele obitelji

Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. od, kako je pisalo na osmrtnici, “duge i teške bolesti”. U ovom slučaju “duga i teška bolest” zove se Alzheimer.

Sjećam se kad nam je mama rekla dijagnozu. Nisam ništa mislila o tome, nisam znala. Kada je to bilo? Prije 10 - 12 godina? Nekako mi je, tada, to bilo i smiješno. Znala sam o bolesti više-manje samo iz viceva o Nijemcu Alzheimeru koji dolazi u posjet ili iz američkih filmova u kojima su stari ljudi pričali neugodne priče iz prošlosti krivim ljudima, brkali imena i davali svaki dan unucima poklone za rođendan. Pa koliko onda može biti strašna ta smiješna bolest?! O, kako samo strašna može biti!

Strašno je što dođe polako kao lopov koji se prišulja i krade malo pomalo, tako da se u početku i ne primijeti koliko toga nedostaje. A onda, kao i svaki lopov, postane pohlepna i uzima sve više i više. I što više uzima, to joj se više sviđa. Kada bi barem samo uzimala novce i zlatninu skrivenu u čarapi! Ali ona uzima tuđa sjećanja, tuđe osjećaje, tuđe duše. Bolest kao iz desetog kruga pakla.

alzheimer1-250614_676740S0.jpg

Kad sam bila djevojčica, tamo negdje u 5. razredu, tata me učio raditi stoj na rukama. Trebalo nam je jako dugo, ali sjećam se njegove sreće kad sam dobila 5 iz tjelesnog i njegova šašavog pobjedničkog plesa. Koju godinu poslije, kad sam dobila glupavu medalju sa skijanja, ples je opet pao. Sjećam se njegova pjevanja starogradskih popevki, njegova smijeha, cigarete u ruci kad je s dečkima kartao belu. Sjećam se kad me za 20. rođendan odveo na ručak u restoran, sjećam se svih ljetovanja, zimovanja, svih zavidnih pogleda mojih prijateljica što imam takvog tatu, sjećam se kada me vodio do oltara. I sjećam se kad me prvi put pitao tko sam ja. Takva je to bolest. I nije nimalo smiješna.

To je bolest koja od velikodušnog čovjeka napravi sebičnjaka, koja od ljubavi napravi mržnju. Moj me tata nikada nije udario, ali Alzheimer ga je natjerao da krene na svoju 6-godišnju unuku, koju bi u nekom drugom životu volio najviše na svijetu, sa stisnutom šakom zato jer se igrala njegovim kartama. To je bolest koja od supruga koji je svoju ženu zvao Šarkica ili Black Mery napravi da je krene daviti jer mu je uzela kvačice. To je bolest koja od snažnog muškarca napravi sjenu od čovjeka, koja od profesora napravi neukog, koja krade velike, tople i nježne riječi i mijenja ih psovkama i vrijeđanjima. Bolest koja razgovore s prijateljima, viceve i pjesme mijenja nerazgovijetnim rečenicama i nepovezanim riječima. Bolest koja od obitelji traži da nemoćno gleda promjenu karaktera, krađu osobnosti, nestanak duše. Nema lijeka, nema promjene prehrane, nema nade.

Moj tata je nas - mamu, brata i mene, a poslije i unuke, neizmjerno volio, ali nekako smo nestali iz njegova života. I znam da nikada ne bi pristao na to, znam da bi radije odabrao najgore muke nego da izgubi nas. Alzheimer nas je gasio iz njegova sjećanja jednog po jednog, kao svijeće na torti. I kako smo mi nestajali iz njegova sjećanja, tako je i on nestajao pred našim očima. Malo pomalo, sve dok nije ostalo samo prazno tijelo, samo školjka bez bisera.

Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. Njegova duša je preminula nekoliko godina prije toga.

Autor: Ivana Lacko. Objavljeno u Jutarnjem listu 26.06.2014.

Tags: