Gospođa Dubravka Vizek detaljno o mami s Alzheimerom i strahovima da je naslijedila bolest. "Ponekad se pobudim i shvatim kako moram nešto obaviti, ali ne mogu se sjetiti što. Znam da je nešto važno, no ni otprilike ne znam o čemu se radi. Tada me uhvati panika. Je li počelo?", ispričala je, između ostalog, za Telegram.

U ljeto 1994. moj muž, sin i ja bili smo na moru, u našoj kući u Nerezinama. S nama je bila moja mama Zdenka. Jedan dan pala sam i slomila nogu. Doktorica mi je rekla kako bi bilo dobro da se zbog prilično kompliciranog prijeloma javim u zagrebačku Kliniku za traumatologiju. Dogovorili smo se da će moj muž Mladen i sin Tomislav ostati na Lošinju, a mama će me pratiti u Zagreb. Sanitetski prijevoz nas je dovezao direktno do bolnice. Mama me otpratila do sobe. Kada je krenula prema izlaznim vratima, pružila sam joj popis stvari koje mi trebaju za bolnicu. Dogovorile smo se da će mi ih donijeti sutra, kada dođe u posjetu.

Međutim, nije se pojavila sljedeća dva dana. Kako u to vrijeme nije bilo mobitela, zamolila sam medicinsku sestru da je pokuša dobiti na kućni telefon, ali mama nije dizala slušalicu. Bila sam očajna. Ležala sam u krevetu u prljavoj spavaćici s mora, bez sapune i kreme, a mama je jednostavno nestala. Pojavila se tek treći dan. Ušla je u sobu dobro raspoložena i dotjerana, s novom frizurom. Ponašala se kao da je sve normalno, nije djelovalo kao da misli da je pogriješila. Donijela mi je sve stvari s popisa.

Ružno iskustvo sa suda

Moj odnos s majkom je uvijek bio kompliciran. Roditelji su mi se rastali kad sam imala dvije godine. O meni se brinuo tata. Sljedećih šest godina s tatom sam živjela kod bake, njegove mame, a kada se ponovo oženio, preselili smo se u Zagorje. Tatina nova žena Marija sa sobom je također dovela kćer iz prvog braka, Miladu, koju smo zvali Anđelka ili Đekica. Mama se vrlo brzo nakon našeg dolaska u Zagroje preudala i pokrenula sudski postupak u kojem je tražila skrbništvo. Tada sam imala osam godina. Sjećam se kako sam se pojavila na sudu i rekla kako mi je svejedno kome ću pripasti. Čim sam to izgovorila, izjurila sam iz zgrade suda.

Tata me satima nije mogao pronaći. U Humu na Sutli imala sam lijepo djetinjstvo. Tata je radio, a moja maćeha, koju sam vrlo brzo počela zvati mama, prihvatila me je kao svoje dijete. Pravu mamu, Zdenku, viđala sam svakih nekoliko mjeseci. Dolazila je na ručak. Uvijek bi se pojavila elegantno odjevena, raspoložena i vrlo glasna. Svaki njezin dolazak bio mi je mučan, danima poslije bila bih rastrgana. Ponekad bi mi bilo draže da uopće nije dolazila. Valjda sam kao dijete tražila stabilnost.

‘Toliko često mi se u životu dogodilo da sam nešto zaboravila. Ali, prije nego što je mama postala bolesna, nije mi palo na pamet da je za to kriv Alzheimer. Nema ništa neobično ni alarmantno u činjenici da ljudi ponekad zaboravljaju stvari, ali mene hvata panika’

Nije mi odgovarala situacija u kojoj mama ponekad naprasno uđe u moj život i za nekoliko sati ponovno nestane. U šestom razredu sam prvi puta provela školske praznike kod mame. Ona se u međuvremenu udala za magistra Račkoga, tadašnjeg financijskog direktora u tvornici kozmetičkih proizvoda Neva. Živjeli su u Samoboru. Tek sam tada shvatila da je moja mama baš interesantna osoba. Bila je posebna, živjela je svoj život. Imala je dobar posao. Radila je kao knjigovođa u Nevi, imala je hrpu prijatelja i voljela je putovati. Bila je dama.

Moja otkačena mama

Čitala je povijesne knjige, učila strane jezike i plela fenomenalne komade odjeće. Bila je duhovita, sjajno je pjevala i uvijek je bila najglasnija u društvu. Sjećam se kako smo njezin muž i ja često sjedili u autu, čekali bi je da se spremi za izlazak. Uvijek je morala biti besprijekorno ušminkana. Kasnije sam joj često dolazila u goste. Neposredno prije mog upisa u gimnaziju dogodio se nekakav nesporazum. Budući da u mome selu nije bilo gimnazije, dogovorili smo se da ću školovanje nastaviti u Zagrebu.

Trebala sam živjeti kod mame. Međutim, mjesec dana prije upisa mama se nije javljala na telefon. Nikako je nismo mogli dobiti. Upisala sam gimnaziju u Kušlanovoj ulici i preselila se kod tete, tatine sestre. Mami nisam ništa zamjerila i dalje sam je posjećivala. Mamin muž umro je kada sam imala dvadeset godina. Imao je tumor na mozgu i otišao je u dva mjeseca. Mama je bila očajna. Mislim da ju je taj događaj jako promijenio. Mama je uvijek bila pedantna i odgovorna, ali odjednom je počela zaboravljati na režije.

Sjećam se kako me jednom nazvala s telefonske govornice i uzrujano mi objašnjavala kako su joj isključili telefon. Sljedećeg dana otišle smo u poštanski ured. Mama je donijela plaćene uplatnice. “Znam, gospođo, zadnji račun ste platili, ali mi smo vas isključili zbog duga od prije tri mjeseca”, odgovorila joj je službenica na šalteru. Mama se samo okrenula na peti i odjurila prema izlazu, a ja sam ostala na mjestu. Pomislila sam kako ovo nije moja mama. Ona se nikada nije ovako ponašala. Ja sam se u međuvremenu zaposlila, udala i dobila sina Tomislava.

Neobično putovanje na more

Mama se trenutačno zaljubila u svoga unuka. Ponašala se kao da njemu želi pružiti sve ono što meni nije. Stalno je bila s njim. Vodila ga je na igraonice i školu stranih jezika, svako su ljeto odlazili zajedno na more. Kuhala mu je sve što poželio. Nekoliko mjeseci nakon one epizode u Traumi, kada je Tomislav imao osam godina, ponovo se dogodilo nešto neobično. Baka i unuk su se zabavljali u našem dnevnom boravku u Gajnicama. Ja sam dovršavala večeru u kuhinji. Odjednom sam čula Tomislava kako viče da baka više ne zna igrati Čovječe, ne ljuti se.

Došla sam u boravak i gledala svoju majku kako drži kockice u rukama. Nije znala što treba raditi. Bila je potpuno zbunjena. Tada nisam znala da su se pojavili prvi znakovi Alzheimerove bolesti. Bilo je ljeto prije 14 godina. Mladen, Tomislav i ja smo ponovno bili u Nerezinama, a mama je ostala u Zagrebu. Trebala nam se pridružiti za nekoliko dana. Dogovorili smo se da ne putuje autobusom, nego da će je dovesti jedan naš prijatelj, Zvonko, koji je baš tih dana putovao prema moru. Svakog me dana ispitivala kada će Zvonko doći po nju. Molila sam je da bude strpljiva. Ponovno sam je nazvala dan prije puta. Bila je jako nervozna.

‘Počela sam se raspitivati o njezinim precima. Ispostavilo se da se nitko od njih nije ovako ponašao. Bar koliko je meni poznato, nitko nije imao ni uobičajenu staračku demenciju. Primjerice, njezina mama umrla je s 88 godina. Bila je potpuno prisebna’

“Dubravka, ja sam spremna i čekam Zvonka, ali on ne dolazi”. Objasnila sam joj kako je pogriješila dan. Zvonko će doći tek sutra. Kada je Zvonko sljedećeg dana pozvonio na njezina vrata, mama ga je dočekala u spavaćici. Naravno da nije bila spakirana, uopće nije znala da ide na put. On joj je pomogao spremiti stvari i krenuli su prema moru. Stali su u Skradu kako bi se odmorili, Zvonko je predložio da popiju kavu. Mama mu je rekla kako joj se ne da. Pričekat će ga u autu. Zvonko je otišao do kioska, kupio cigarete i brzo se vratio do auta. Suvozačka vrata su bila otvorena, a mama je nestala.

Kako smo doznali dijagnozu

Sljedećih pola sata Zvonko je prohodao cijelo mjesto. Pronašao ju je u jednom parku u drugom dijelu mjesta. Sjedila je na klupi i nevino se smješkala. Kao da se ništa nije dogodilo. Kada je došla u Nerezine, nevoljko se pozdravila s nama i odjurila u krevet. Nije se digla sljedeća dva dana. Često je pila lijekove za smirenje i spavanje. Mislili smo da je ovaj put pretjerala, da se malo nafiksala. Međutim, niti sljedeći dan mama se nije oporavila. Odlučili smo se vratiti u Zagreb. Posjetili smo njezinog doktora u Samoboru.

“O, pa vi ste se napokon pojavili. Mi već dugo vremena sumnjamo da vaša majka ima Alzheimer”, rekao mi je doktor. Ova rečenica me je jako pogodila. Počela sam analizirati mamino ponašanje. Shvatila sam kako je posljednjih pet godina na sve moguće načine pokušala spriječiti naš susret s liječnikom. Mi smo je redovito dovozili liječniku, a ona nas je svaki put zamolila da je pričekamo u automobilu. Očito nije htjela da saznamo liječnikove sumnje. Upitala sam doktora što da činim, a on mi je rekao da se snađemo. Samo to. Nije mi objasnio o kakvoj se bolesti radi. Tada sam samo znala da je Alzheimerova bolest mozga, ali nisam znala kako se manifestira i koji joj je tijek.

Dok smo se vozili prema Gajnicama, promatrala sam je. I dalje se ponašala kao da je sve okej. Pitala sam je: “Mama, znaš li ti što se događa?”. Odgovorila mi je da ne zna o čemu pričam i kako se ona osjeća baš super. Vrlo brzo pojavili su se prvi ozbiljni simptomi Alzheimera. Mama se najprije počela ponašati kao hrčak. U svojoj je sobi nagomilala hrpu starudija. Osim toga, stalno nas je optuživala da smo joj nešto uzeli. Hodala je za nama i zahtijevala da joj vratimo kremu. Više uopće nije znala raspolagati novcem. Penziju bi potrošila u dva dana, na razne gluposti. Jedan dan se, recimo, pojavila s tri para novih sandala.

‘Što ako ja imam Alzheimer’

U početku se nisam mogla pomiriti s maminom bolešću. Pokušala sam shvatiti kako se to dogodilo. Analizirala sam sve što je prethodilo bolesti. Sjetila sam se da je imala nekoliko nespretnih padova prilikom kojih je snažno udarila u glavu. Je li moguće da su ti udarci uzrokovali ovakvo ponašanje i toliko joj drastično promijenili karakter? Drugi uzrok Alzheimera je psihička trauma. Mama ih je u svom životu imala nekoliko. Najprije je kao mlada žena ostala udovica i izgubila muža kojeg je obožavala. Kasnije je s njegovim sinovima iz prvog braka vodila mučnu sudsku parnicu oko kuće u Samoboru.

Na kraju je sud izgubila i morala je iseliti, istjerana je iz kuće preko noći. Tada se doselila k nama u Gajnice. Osim toga, Alzheimer je nasljedna bolest. Počela sam se raspitivati o njezinim precima. Ispostavilo se da se nitko od njih nije ovako ponašao. Koliko je barem meni poznato, nitko nije imao ni staračku demenciju. Primjerice, njezina mama umrla je sa 88 godina, posve prisebna. Jedino ju je mučilo što zbog bolnog koljena više nije mogla raditi u vrtu. Onda sam počela razmišljati o sebi. Što ako ja ovako završim? Ustvari, ova me misao počela proganjati nakon jednog razgovora sa sinom.

‘Ljudi se često čude što se s toliko ljubavlju brinem oko majke koja me u djetinjstvu ostavila. Nekada davno, dok je mama još bila zdrava, pokušala sam pokrenuti razgovor o mom djetinjstvu. Ona je stalno prekidala razgovor. Pretpostavljam da se moja mama s time ne može suočiti ili joj je o tome neugodno pričati’

Toga dana mama je bila jako zahtjevna. Ili sam ja bila preumorna od posla i dnevnih obaveza. Već smo je ujutro pronašli kako sjedi u haustoru. Bila je očajna jer se posvađala s nekom djecom u parku. Vidjela ih je kako sjede na ljuljački i prišla im je. Valjda je mislila kako su to Tomijevi prijatelji. Naravno da nije shvaćala da su njegovi vršnjaci u međuvremenu odrasli i više se ne igraju u parku. Klinci su prema njoj bili grubi, zasmetala ih je nepoznata starica koja im se htjela pridružiti u razgovoru. Poslijepodne me optužila da sam joj ukrala nekakve čarape.

‘Uz nju ću biti do kraja’

Taj dan sam mislila da ću poludjeti. Više nisam imala snage za njezine gluposti. Kada je mama napokon otišla na spavanje, prišla sam sinu koji je sjedio za kuhinjskim stolom i požalila mu se. Tomislav mi je odgovorio: “Ajde, ajde, a kakvi ćete tek vi biti kad budete u njezinim godinama”. Ma daj, o čemu on priča? Sigurno neću biti ovakva. Ne želim biti nečiji teret. Ne mogu zamisliti scenarij u kojem sva pogubljena hodam po nekom parku, a moj sin me traži. Ili da ga konstantno da nešto optužujem. Na vrijeme ću se prijaviti u dom. Onda sam se sjetila mame koja je prije bolesti stalno govorila kako će se prijaviti u dom.

Čula je da je tamo dobro društvo i redovito se organiziraju plesnjaci. Smatrala da je to sjajno okruženje za pozne godine. Međutim, kada je napunila 65, odjednom je prestala spominjati tu mogućnost. Naravno da se podrazumijevalo da će ostati s nama. Nikada nisam ni pomislila da se ne moram brinuti o njoj. Realno, ona nije bila idealna mama, ali bila je savršena baka. Godinama sam je gledala kako mome sinu daruje sve ono što je propustila sa mnom. Odlučila sam se brinuti o njoj do kraja.

Nikada je nisam opterećivala svojim brigama ili joj uvaljivala svoje poslove. Čuvala je unuka, ali ne zbog toga što je morala, nego je u tome istinski uživala. Kuhala je zato što je smatrala da je u tome najbolja. Prošlo je 14 godina otkako se mama razboljela. Prošlog ljeta smo je smjestili u dom u Pojatnom pokraj Zagreba. Ustvari, to smo planirali učiniti i prije, ali u Zagrebu ne postoji dom koji prima pokretne s Alzheimerom, plaše se da će im pobjeći. U jednom domu su nam rekli kako su jednog pacijenta pronašli u Sisku. Za dom u Pojatnom smo doznali zahvaljujući Hrvatskoj udruzi za Alzheimerovu bolest, koju vodi gospođa Mira Dajčić.

Kada sumnja na Alzheimer

Njoj sam iznimno zahvalna jer mi je tijekom mamine bolesti pomagala. Davala mi je praktične savjete, ali mi je bila podrška kad mi je bilo teško. Jednom sam joj priznala kako se osjećam loše jer svojoj mami ne mogu vjerovati. Shvatila sam da mama zbog bolesti često iskrivljuje stvarnost. Ponekad se ujutro pobudim i razmišljam o novom danu. Odjednom shvatim kako moram nešto obaviti, ali ne mogu se sjetiti što. Znam da je nešto jako bitno, ali jednostavno ne znam o čemu se radi. Tada me uhvati panika. Je li počelo? Možda postajem kao svoja mama? I ja ću dobiti Alzheimerovu bolest. Onda se zaustavim, smirim i racionalno promislim o svemu.

Toliko često mi se u životu dogodilo da sam nešto zaboravila. Ali, prije nego što je mama postala bolesna, nije mi palo na pamet da je za to kriv Alzheimer. Nema ništa neobično niti alarmantno u činjenici da ljudi zaboravljaju stvari. U Udruzi često razgovaram s članovima obitelji osoba oboljelih od Alzheimera koji se vrlo rijetko susreću sa sličnim strahovima. Nedavno mi je jedna članica povjerila kako u posljednje vrijeme često zaboravi oprati zube. Kaže da se ponaša kao malo dijete. Druga mi je rekla da često nekome obeća da će ga nazvati, a već sljedeći dan ne zna s kime je razgovarala. Jedna je srela neku poznatu osobu na cesti, s njom je razgovarala, a kasnije se nije mogla sjetiti kako se zove i otkud se poznaju. Mislim da se to događa svima, a ne samo Alzheimerima.

Ljudi se često čude što se s toliko ljubavlju brinem oko majke koja me u djetinjstvu ostavila. Nekada davno, dok je mama još bila zdrava, pokušala sam pokrenuti razgovor o mom djetinjstvu. Ona je prekidala razgovor. Pretpostavljam da se mama s time ne može suočiti ili joj je o tome neugodno pričati. Od toga je prošlo dosta vremena. U ovom trenutku mi je najvažnije da mama bude dobro, da se barem još jednom u životu osjeti kao dama, kakva je bila dok je ova ružna bolest nije potpuno preobrazila. Meni je sada ipak lakše. Znam da joj je u domu lijepo. Tamo je sretna i sigurna. A ja sam, nakon svega što sam prošla sa svojom mamom, sigurna sam da ću se uskoro prijaviti u dom.

Napisala: Rašeljka Zemunović, snimio: Vjekoslav Skledar