Danas se u svijetu obilježava Svjetski dan Alzheimerove bolesti, a danas u podne će DUSAB – dubrovačka udruga skrbnika, bolesnika i prijatelja Alzheimerove bolesti i ostalih demencija otvoriti svoj prostor u staroj zgradi Atlantske plovidbe.

U DuListu tim povodom objavljujemo svjadočanstvo člana udruge DUSAB Miroslava Kasača, s ciljem jačanja javne svijesti o Alzheimerovoj bolesti i razvoja šire društvene brige o dementnim osobama općenito.

„Mojoj supruzi prije godinu i pol dana dijagnosticirana je semantička demencija. Prije toga se liječila od depresije, jer vidjeli smo da se nešto događa, ali nismo znali što. Primijećeno je, a u Zagrebu potvrđeno na magnetskoj rezonanci i testovima, da je riječ o semantičkoj demenciji, vrsti demencije koja spada u frontalno temporalne, s obzirom na dio mozga koji je zahvatila bolest, posebno utječe na govor.

Simptomi su da se nije mogla sjetiti imena, potom i nekih predmeta, pa je govorila opisno. Kad bi išao na placu, rekla bi mi: donesi mi ono crveno za juhu. Osim što nije mogla izgovoriti, nije mogla ni prepoznati neke riječi kad s njom razgovarate. Ne shvaća ih. Ona je još u početnoj fazi. Dobro se orijentira, može sama poći u Grad i vratiti se. Jedino što, ako je zovete na mobitel, neće vam moći reći njenu lokaciju, iako je rođena u ovom gradu. Treba joj postaviti dodatna pitanja. Mislio sam da ćemo lako proći te nesporazume s govorom, ali nije tako bilo. Ona klima glavom, a vi mislite da je shvatila, premda nije. A ako je i shvatila, za pola sata će zaboraviti. Tako da dolazi do nesporazuma u svakodnevnom životu. To je fizička bolest mozga, a ne psihijatrijska. Propada moždana kora. Za različite dijelove mozga koji su obuhvaćeni, različiti su i simptomi.

Moja supruga zaboravlja neke uobičajene radnje. Bila je vrsna kuharica, znala je kuhati za društvo. A danas nije sposobna skuhati jednostavno jelo. Kuha ona i danas, jer ja je puštam, ne bi li što duže zadržala uobičajene radnje, kako bi se s tim zabavila. Međutim, premda to jest jestivo, to nije hrana koju biste mogli ponuditi nekome tko vam dođe u goste. Na primjer, jele su mi se mušule na buzaru. Kupio sam mušule i rekao supruzi: napravit ćemo danas mušule na buzaru. Pretpostavio sam da bi moglo doći do nesporazuma, s interneta sam isprintao recept i dao joj ga. Međutim, ubrzo sam shvatio da ipak ja to moram napraviti, što nije problem. Problem je što se onda ona ljuti, jer ne shvaća. Ona bi idalje htjela zadržati tu poziciju u obitelji.

Bio je velik problem odučiti je od vožnje auta, jer je predstavljala opasnost u prometu. Svako malo me pita kad će dobiti auto, da joj kupim jedno malo auto. Ne shvaća svoju situaciju.

Ona se nije sposobna promijeniti. Moram se mijenjati ja. Ispočetka su to bili veliki sukobi jer ja nisam bio svjestan bolesti pa sam se konfrontirao. Ona ne može prihvatiti nikakve argumente. Ako mislite da jest prihvatila, za pola sata se sve ponavlja. Koliko mi je mozak zdrav, moram se prilagođavati. Već sam se dosta prilagodio, ali to traje. Kako se neka događanja stalno ponavljaju, dogodi se da ja nisam na razini zadatka. Eksplodiram pa mi bude žao, moram izaći vani da provjetrim glavu, jer me ta situacija opet čeka navečer i sutra.

Veliku sam podršku našao u udruzi DUSAB. Vidio sam i čuo iskustva ljudi sa sličnim problemima, a koji su prošli neke faze koje mene tek čekaju. A što više čovjek zna, to se lakše može nositi s tom bolesti. Naša okupljanja u udruzi djeluju mi kao pozitivan tretman i psihološka pomoć, jer nakon svakog sastanka kući se vratim jači i mogu se lakše nositi sa svojim svakodnevnim problemima.

Molim Boga da ova prva faza, koliko god bila gruba, traje što dulje. I da što više uživam s mojom suprugom. Pokušat ću i ove godine poći s mojom suprugom na godišnji odmor.

Miroslav Kasač, član udruge DUSAB“