pet., 19. travanj 2024.
Peti hrvatski kongres o Alzheimerovoj bolesti
Cilj kongresa
Cilj kongresa bio je proširiti spoznaje o ranoj dijagnostici, neurobiokemijskoj podlozi, liječenju i skrbi Alzheimerove bolesti. U skladu s ciljem, teme predavanja i postera bile su: temeljna istraživanja i neuropatologija Alzheimerove bolesti i drugih demencija, rana dijagnostika, epidemiologija i čimbenici rizika, klinička istraživanja i prikazi bolesnika, farmakoterapija demencija, kvaliteta života i skrb za oboljele osobe. Sažeci usmenih izlaganja i postera tiskani su u stručnom časopisu Neurologia Croatica na engleskom jeziku.
Ovaj jubilarni 5. Kongres o Alzheimerovoj bolesti svečano je otvorio predsjednik Organizacijskog odbora i predsjednik HUAB-a doc. dr. sc. Ninoslav Mimica (Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb). Pročitao je pisma podrške predsjednice Međunarodne udruge za Alzheimerovu bolest dr. Daisy Acosta i predsjednika Alzheimer Europe gospodina Jeana Georgesa. Naglasio je da zbog starosti populacije Alzheimerova bolest postaje sve veći javnozdravstveni problem u svijetu pa i u Hrvatskoj, koja se ubraja u države sa sve starijim stanovništvom. Pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima od 50 do 80 tisuća oboljelih od Alzheimerove bolesti. Istaknuta je vrlo bitna uloga HUAB-a sa sjedištem u Vlaškoj 24 u Zagrebu (www.alzheimer.hr; alzheimer@alzheimer.hr) u pružanju pomoći oboljelima, njihovim obiteljima i skrbnicima. Dodao je da se sve informacije i savjeti mogu dobiti na telefon +385 91 569 16 60.
Počasni gost Kongresa bio je prof. dr. sc. Ezio Giacobini (Ženeva, Švicarska) uvaženi stručnjak u području pretkliničkih i kliničkih istraživanja lijekova za liječenje Alzheimerove bolesti.
Zaključci 5. kongresa
Zadnjeg dana Kongresa doneseno je nekoliko zaključaka. Oboljelima od Alzheimerove bolesti treba omogućiti standardno liječenje i odgovarajuću skrb. Uputiti će se službeni dopis HZZO-u i zatražiti da se antidementivi uvrste na listu odobrenih lijekova te da HZZO putem uputnica sufinancira pretrage za ranu dijagnozu Alzheimerove bolesti kao što su biološki markeri i MRI.
Zaključeno je da u Hrvatskoj ima nedovoljan broj odgovarajućih specijaliziranih domova za oboljele od Alzheimerove bolesti. Potrebno je povećati broj psihogerijatrijskih odjela, organizirati veći broj dnevnih i cjelodnevnih boravaka, educirati njegovatelje te svakako razvijati palijativnu medicinu.
Alzheimerova bolest
Alzheimerova bolest (AB) je kronična, progresivna, degenerativna bolest središnjeg živčanog sustava koja ozbiljno zadire u sve segmente bolesnikova funkcioniranja. Obiteljsko, socijalno i profesionalno djelovanje tijekom vremena biva bitno narušeno. Danas kada bolest nastojimo dijagnostiirati što ranije, bitno je oboljelima i njihovim obiteljima ponuditi stalan i što kvalitetniji program liječenja i skrbi.
Farmakološki tretman Alzheimerove bolesti
Nakon (ranog) postavljanja dijagnoze indicirano je promptno liječenje jednim ili pak kombinacijom antidementiva, što je standardna farmakološka terapija AB-a, a uz to po potrebi se također daju i drugi psihofarmaci (antidepresivi, anksiolitici, hipnotici, antipsihotici i drugi). S obzirom na to da se u Hrvatskoj niti jedan registrirani antidementiv ne nalazi na tzv. pozitivnoj listi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, velika većina oboljelih ne liječi se odgovarajuće, jer nije u mogućnosti kupovati lijekove.
Nefarmakološki tretman Alzheimerove bolesti
Pored standardne (simptomatske) terapije antidementivima i drugim psihofarmacima važno je primijeniti i odgovarajući nefarmakološki tretman prilagođen svakom oboljelom ponaosob, uz suport i edukaciju njegovatelja. Skrb za oboljele od AB-a, poglavito u početnoj i srednjoj fazi bolesti, velikim dijelom na svojim leđima nose neprofesionalni njegovatelji koji se najčešće regrutiraju iz članova (uže) obitelji oboljelih.
Udruge bolesnika važan su subjekt u procesu edukacije njegovatelja i obitelji oboljelih, pa ih je nužno novčano pomagati i podupirati. Grupe samopomoći formirane unutar Udruga velika su korist u ohrabrivanju njegovatelja i prevenciji sagorijevanja (burn-out sindroma).
U kasnijim, odnosno terminalnim fazama AB-a, kada obitelj najčešće više nije u stanju primjereno se skrbiti za bolesnika, nužno je oboljelog smjestiti u specijaliziranu ustanovu. Ovdje se također postavlja pitanje cijene smještaja koja je najčešće visoka i mnogima nedostupna. S obzi rom na dugovječnost suvremenog društva, potrebno je sve više smještajnih kapaciteta za oboljele od AB-a, pa je stoga pored izgradnje državnih specijaliziranih ustanova nužna u jednom dijelu i prenamjena postojećih Domova za starije osobe, uz izobrazbu kadra koji u njima radi.
Hrvatska, kao zemlja čije je prosječno stanovništvo jedno od najstarijih u Europi, treba izraditi akcijski plan za borbu sa AB-om, tj. znatno se ozbiljnije pripremati za nadolazeću epidemiju AB-a u budućnosti