"A kažem otvoreno, ja se bojim da nisam pri zdravoj pameti. Čini mi se da bi morao poznavat tebe, i onog čovjeka, ali sumnjam jer pojma nemam gdje se nalazim. Uz sav napor sjetit se ne mogu odjeće ove, nit znadem gdje sam sinoć prespavao" - možda je ovaj ulomak iz Shakespeareova Kralja Leara najbolji opis dijela sudionika u prometu kojima ovakva stanja nisu strana. Ponajprije se to odnosi na osobe kojima psihičke sposobnosti više nisu dobre. Nerijetko se tu ubrajaju i oboljeli od Alzheimerove bolesti koja, kako upozoravaju iz HUAB-a , Hrvatske udruge za oboljele od Alzheimerove bolesti, može  biti skrivena i nedijagnosticirana pravodobno, pa ako takva osoba, kažu, i nadalje sudjeluje u prometu, put nesrećama je otvoren. Ne treba onda čuditi, ističe Mira Dajčić, dopredsjednica HUAB-a, što u crnim kronikama sve učestalije završavaju vijesti o tome kako je neki vozač iz nepoznatih razloga vozio u suprotnom smjeru i uzrokovao prometni udes. Pokazalo se kako to često budu vozači s Alzheimerom od kojih neki ni ne znaju da im zbog početka bolesti predstoji borba s teškom dijagnozom, kao i završetak vozačkog staža. U rujnu je u svijetu obilježen mjesec Alzheimerove bolesti u okviru međunarodne zdravstvene kampanje o svjesnosti društva o tom oboljenju. Složena je to degenerativna bolest stanica mozga koju karakteriziraju zaboravljivost, dezorijentiranost, priviđenja, strah, depresija, agresivnost i drugi simptomi.

Mira Dajčić kaže kako bi se u okviru zakona o sigurnosti prometa na cestama trebalo sustavnije riješiti pitanje vozača kojima se na cesti može dogoditi spomenuto. Nije rijetkost da se takvi ljudi ne žele rastati od vozačke dozvole nesvjesni kako im je bolest progresivna, odnosno kolika su opasnost za promet. Događa se da i obitelji skrivaju takvog bolesnika – vozača, odnosno da ne zamjećuju nastanak bolesti jer se demencija i zaboravljivost, kao i svakodnevne promjene u ponašanju pripisuju starosti kao njezinoj normalnoj pojavi. To više jer postoji veliki broj različitih uzroka demencije koja predstavlja bolest mozga i nije dio normalnog starenja. Kod većine oboljelih taj sindrom uzrokuje Alzheimerova bolest, odnosno vaskularna demencija. Potonja stvara probleme s rasuđivanjem, pamćenjem i drugim misaonim procesima, ponajprije zbog krvlju oslabljenog dotoka kisika u mozak. Statistika pokazuje kako deset posto osoba u dobi od 65 godina pati od Alzheimerove bolesti, a problem je što se prekasno uočavaju njezini rani znakovi. U  udruzi često susreću osobe kojima je postavljena takva dijagnoza, ali istodobno nije pokrenut i postupak oduzimanja vozačke dozvole.

Nerijetko, doznajemo u HUAB-u, takve osobe prolaze i preglede za produljenje vozačkih isprava, a to je prijetnja svim sudionicima u prometu. Zato se oni pitaju tko može pokrenuti postupak oduzimanja vozačke dozvole, ponajprije oboljelima od Alzheimera, ali i drugih bolesti psihe te kako će se to zakonski regulirati?

- Zanima nas tko može prijaviti takve slučajeve, odnosno može li i mora li to učiniti obitelj, liječnik ili udruga? Zabrinuti smo i što nema pravodobne reakcije i ne poduzima se gotovo ništa ni kada je postavljena dijagnoza Alzheimera, a posebice u slučajevima isključivanja takve osobe iz vožnje - kaže Mira Dajčić.

Dodaje kako im to svjedoče neki primjeri iz prakse pa je nužno javno (pro)govoriti o tom problemu. Prema riječima dr. sc. Mladena Kratohvila, specijalista medicine rada i člana Drugostupanjskog zdravstvenog povjerenstva, „u slučaju da kod vozača postoje sumnje na sposobnost upravljanja motornim vozilom prema zakonskoj uredbi liječnik primarne zdravstvene zaštite, odnosno obiteljski liječnik dužan je to prijaviti policiji koja ga upućuje na izvanredni nadzorni zdravstveni pregled radi utvrđivanja novonastalog zdravstvenog stanja“. Obitelj bi, kaže on, svakako trebala upozoriti obiteljskog liječnika na simptome koje primijeti kod oboljelog kako bi se pravodobno reagiralo i koliko je moguće liječilo, a pitanje je kako i koliko to u praksi doista funkcionira. Nažalost, činjenica je, ističe on, i da većina oboljelih ne dođe na pregled, ali bilježimo slučajeve i kada nas obitelj upozori na stanje svojih najbližih, odnosno oboljelog, kojeg potom prosljeđujemo na daljnji liječnički tretman.  Kad je riječ o uobičajenom produljenju vozačke dozvole, sastavni dio pregleda kod osoba starijih od 65 godina je i psihološko testiranje koje ponajprije obuhvaća testove kognitivnih sposobnosti (opažanje, koncentracija, pamćenje), pa ako se sumnja na određena odstupanja ili u tom smislu neki deficit, kaže dr. Kratohvil, proširuje se psihološka obrada i u pregled se uključuju psihijatar i neurolog. U slučaju drugih duševnih bolesti, dodaje, vozač je na redovni zdravstveni pregled dužan donijeti liječničku potvrdu od obiteljskog liječnika, i to o svim bolestima od kojih boluje, odnosno za njih mora imati nalaze iz kojih je vidljivo njegovo trenutno zdravstveno stanje. Potom se kandidat upućuje psihijatru koji mu (pr)ocjenjuje sposobnost pa ako u tom smislu stanje zadovoljava, osobi se izdaje potvrda s vremenskim ograničenjem do kontrolnog  pregleda.

- Ako zdravstveno stanje vozača ne dopušta ‘prolaz’ ili on uzima lijekove čija je upotreba zabranjena uz vožnju, takav se vozač proglašava nesposobnim, ali problem je što ljudi nerijetko skrivaju konzumiranje ‘zabranjenih’ lijekova - kaže dr. Kratohvil.  

Zato, dodaje, kako bi se uvelo reda u  sustavu oboljelih od psihičkih bolesti i njihova (ne)sudjelovanja u prometu velika odgovornost stoji na liječnicima primarne zdravstvene zaštite koji bi trebali efikasnije surađivati s policijom i obavještavati ih o promjeni stanja njihovih pacijenata. Kada je o potonjem riječ, o tome tko i kako dobiva privremenu ili trajnu nesposobnost  za upravljanje motornim vozilima, članak 13. Pravilnika o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače kaže kako se to, među ostalim, odnosi na vozače koji boluju od bolesti ili stanja iz područja psihologije, psihijatrije i neurologije. Ponajprije su to osobe s psihomotornim i senzomotornim poremećajima (smanjena okulomotorna koordinacija, psihomotorna i senzomotorna usporenost), i to za vrijeme dok im traju navedene promjene, odnosno kad im to odredi nadležni specijalist. Stanja koja u vremenu dok traju bitno utječu na sigurno upravljanje vozilom su i izrazite promjene kognitivnih funkcija poput smanjene ili odsutnosti pažnje i koncentracije, odnosno poremećaji opažanja i mišljenja. Među dijagnozama osoba s problemima psihe su i poremećaj strukture ličnosti, ponajprije poremećaj prilagodbe, antisocijalni poremećaji ličnosti, granični poremećaj osobnosti, tzv. border line, ali i emocionalna nezrelost te nestabilnost. Zakon navodi i duševne poremećaje poput organskih poremećaja ličnosti, psihoze, ponajprije akutne (bez obzira na etiologiju), odnosno kronične s rezidualnim i regresivnim promjenama, perzistirajući sumanuti poremećaj  i drugo. Na sigurno upravljanje vozilom uvelike utječu i afektivni poremećaji poput maničnih, depresivnih, bipolarnih s ili bez psihotičnih simptoma, odnosno recidivirajući sindromi koji se ne mogu uspješno regulirati terapijom. Ako se to mogu, karakter nesposobnosti imat će u slučaju kad je sama terapija kontraindikacija za sigurno upravljanje vozilom. Prepreka će, među ostalim, biti i neurotski poremećaji vezani za stres (teži anksiodepresivni, fobično-anksiozni, disocijativni, opsesivno-kompulzivni, recidivirajući) sve dok se ne mogu uspješno regulirati terapijom. Prof. dr. sc.Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, kaže kako je u slučaju duševnih oboljenja i (ne)mogućnosti vožnje važno provoditi zakonske odredbe koje se ipak moraju sagledavati individualno. Ponajprije treba imati na umu o kakvoj je duševnoj bolesti riječ, koje je ona jačine, kako se oboljeli ponaša, kakva je učinkovitost liječenja, terapije i drugo. Primjerice, dodaje, ne može se baš svakom oboljelom od epilepsije reći kako ne može biti vozač , jer ako mu je bolest pod kontrolom, odnosno od zadnjeg je napadaja prošao rok koji to zakon propisuje, osoba može upravljati motornim vozilom. Član 13. Pravilnika o zdravstvenim pregledima vozača o tome, među ostalim, kaže da vozači i kandidati za vozače koji su medicinski kontrolirani mogu biti ocijenjeni sposobnima za vožnju nakon isteka godine dana bez epileptičkog napadaja uz uvjet da lijekovi (ako ih vozač ili kandidat za vozača uzima kao terapiju) u terapijskim dozama nisu kontraindicirani za sigurno upravljanje vozilom. Nakon isteka godine dana bez epileptičkog napadaja specijalist neurolog obvezan je odrediti vrijeme ponovnog redovitog pregleda kod ove skupine vozača. Dr. Jukić navodi da primjerice  bolesnici od shizofrenije također ne mogu biti jednoznačno ocijenjeni kad je riječ o (ne)mogućnosti vožnje jer uz redovite kontrole i liječnički nadzor mogu biti sudionici u prometu. U slučaju oboljelih od Alzheimera kaže kako treba uzeti u obzir tri stadija te bolesti: blagi, srednji i teški pa se prema njima tako treba i odnositi i kad je riječ o mogućnostima vožnje.

- Ako se osoba zbog te dijagnoze ne zna obući ili staviti ključ u bravu, sigurno joj se neće odobriti ni vozačka dozvola - ističe liječnik. Dodaje da je stoga za sigurnost prometa na cestama odgovornost na svima nama kad je riječ o osobama s bolestima psihe počevši od obitelji, liječnika i policije, ali i onih koji se s određenom dijagnozom nose. 

Učinkovitije povezati sve koji su u dodiru s bolesnikom

Da bi se kvalitetnije rješavale situacije s vozačima koji imaju psihičkih problema, trebala bi, smatra dr. sc. Mladen Kratohvil, specijalist medicine rada i član Drugostupanjskog zdravstvenog povjerenstva, učinkovitije funkcionirati veza obitelj i obiteljski liječnik, odnosno liječnik specijalist i bolnička ustanova u kojoj se možebitno osoba liječi, policija i specijalist(i) medicine rada koji (pro) ocjenjuje vozačku sposobnost.

Autor: Ana Stipčić

Objavljeno u izdanju HAK revije br. 232 - listopada 2014.